O Europskoj uniji

Ukratko o Europskoj uniji 

EU se sastoji od država članica — 28 zemalja koje pripadaju Uniji — i njihovih državljana. Jedinstveno obilježje EU-a jest da su sve te zemlje suverene, neovisne zemlje koje su dio svoje „suverenosti” ujedinile da bi stekle moć i prednosti koje donosi veličina.
Ujedinjavanje suvereniteta u praksi znači da države članice prenose dio svojih ovlasti donošenja odluka na zajedničke institucije koje su osnovale da bi se odluke
o posebnim pitanjima od zajedničkog interesa mogle donositi demokratski na razini EU-a.
EU je znatno napredovao od osnutka 1950. godine. Izgradio je jedinstveno tržište proizvoda i usluga koje se prostire na 28 država članica s više od 500 milijuna građana koji se mogu slobodno kretati i stanovati gdje žele. Stvorio je jedinstvenu valutu — euro — koja je
postala jedna od glavnih svjetskih valuta i koja jedinstveno tržište čini još učinkovitijim.   On je i najveći davatelj programa razvojne i humanitarne pomoći u svijetu. To su samo neka od dosad ostvarenih postignuća. Planovi EU-a za budućnost obuhvaćaju izvođenje Europe iz postojeće gospodarske krize. EU predvodi borbu protiv klimatskih promjena i njihovih posljedica. Budući da planira i dalje rasti, pomaže susjednim zemljama da se pripreme za članstvo u EU-u te gradi zajedničku vanjsku politiku koja će doprinijeti širenju europskih vrijednosti u svijetu. Uspjeh tih planova ovisi o sposobnosti donošenja učinkovitih i pravodobnih odluka te o njihovoj uspješnoj provedbi.

Ugovori EU-a

Europska unija temelji se na vladavini prava. To znači da je svako djelovanje EU-a utemeljeno na ugovorima koje su u okviru dobrovoljnog demokratskog postupka
odobrile sve države članice EU-a. Sve države članice EU-a pregovaraju o ugovorima i za njih daju suglasnost, a nakon toga ih potvrđuju njihovi parlamenti ili se o njima glasuje na referendumu.
U ugovorima su propisani ciljevi Europske unije, pravila koja se primjenjuju na institucije EU-a, način donošenja odluka i odnos između EU-a i njegovih država članica.
Izmijenjeni su svaki put kada su se pridružile nove države članice. S vremena na vrijeme mijenjani su radi reforme institucija Europske unije te kako bi se proširila područja njezine nadležnosti.

Zadnji ugovor o izmjenama — Lisabonski ugovor — potpisan je u Lisabonu 13. prosinca 2007., a stupio je na snagu 1. prosinca 2009. Prijašnji ugovori sada su ugrađeni u postojeću pročišćenu inačicu koja sadržava Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju
Europske unije.
Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u Ekonomskoj i monetarnoj uniji (TSCG) međuvladin je ugovor koji su potpisale sve države članice, osim Češke i Ujedinjene Kraljevine, u ožujku 2012. i koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. u svim državama članicama koje su okončale postupak potvrđivanja. To nije ugovor o EU-u, već međuvladin ugovor, ali planira se da će u budućnosti postati dijelom prava EU-a. Svrha mu je
poticati proračunsku disciplinu, jačati koordinaciju gospodarskih politika i unaprijediti upravljanje europodručjem. Trenutno je euro nacionalna valuta u 17 država članica EU-a.

Tko donosi odluke

Postupak donošenja odluka na razini EU-a obuhvaća različite institucije EU-a, posebno:

  • Europski parlament, koji predstavlja građane EU-a
  • i oni ga izravno biraju;
  • Europsko vijeće, koje se sastoji od čelnika država ili
    vlada država članica EU-a;
  • Vijeće Europske unije, koje predstavlja vlade
    država članica EU-a;

Europska komisija, koja predstavlja interese EU-a u cjelini. Europsko vijeće definira političko usmjerenje i prioritete EU-a, ali nema zakonodavnu funkciju. U načelu Europska komisija predlaže novo zakonodavstvo, a Europski parlament i Vijeće ga usvajaju.
Zakonodavstvo provode države članice i Komisija. Koje vrste zakonodavnih akata postoje

Postoji nekoliko vrsta pravnih akata koji se provode na različite načine:

  • uredba je pravni akt koji je obvezujući i izravno se
    primjenjuje u svim državama članicama. Ne mora se
    prenijeti u nacionalno pravo država članica, ali
    ponekad je potrebno izmijeniti nacionalno
    zakonodavstvo da se izbjegnu proturječnosti
    s uredbom;
  • direktiva je pravni akt koji obvezuje države članice
    ili skupinu država članica da ostvare određeni cilj.
    Direktive se u pravilu moraju prenijeti u nacionalno
    zakonodavstvo da bi bile primjenjive. Važno je
    napomenuti da se u direktivi navodi cilj koji valja
    ostvariti: svaka država članica mora zasebno odlučiti
    kako će ga ostvariti;
  • odluka može biti upućena državama članicama,
    skupinama ljudi ili čak pojedincima. Ona je u cijelosti
    obvezujuća. Odluke služe, na primjer, za odlučivanje
    o predloženim spajanjima trgovačkih društava;
  • preporukei mišljenjanemaju obvezujuću snagu.

Comments are closed